Sbornik:Putovanje v Srbiju, 10 avgusta 2011: Ljvov (Andrej Moraczewski)
It is not released under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 license until its authors will explicitly say so.
⁘ Putovanje v Srbiju ⁘ | |
---|---|
Avtor: | Andrej Moraczewski |
Prěvod: | pisano medžuslovjanskom[1] |
10 avgusta 2011
Ljvov
Jesm izkušeny v putovanjah. Koliko pogrešek imali jesmo predže! To bylo ne jednokratno v Sibiri: dojdeš[2] v nekaky grad, namerjaš se odidti zautra železniceju i na valu emocij ne gledeš vozny red. Ale voz može i ne idti. Tutdenj vo Ljvove prvo-najprvo idemo v stancijny budynòk. Vidimo vozny red za daleke vozy. Pytamo milicionera, kde je vozny red predgradnyh tramvajev. Odgovarja na ukrajinskom, ale razumejemo. Ale kaže nam nepravilny smer. Pytamo v okne za informacije. Kažut že trebujemo predgradnu stanciju. A to je pòlno drugo mesto - ne je prosto najdti. Idemo na ulicu, pytamo nektorogo hlapca. Toj odgovarja na ukrajinskom i pyta, ne jedemo li my v Stryj. Idemo zajedno s njim do stancije, besedujemo na russkom-ukrajinskom.
Naš tramvaj se vozi vsaky denj, vse je v redu. Idemo v grad, imamo samo spis adresov hostelov. Najblizši je v centre. Napravdu, kak sut rekli nam v voze, jedna iz glavnyh (i krasivejših) ulic - Gorodocka - je celkom prekopana. 20 minut peškom[3] - ne zabyvamo gledeti okolo sebe, evropejska arhitektura je krasiva i osobliva.
Hostel "Ševčenko". Nikògda ne jesm byval v hostelah, samo Miťaj je izkušeny v tom. Lezemo vo vrata nevelikogo starogo doma. Prvo čo vidimo - sediljnja, četvero mladyh ljudi i dvadeseť... ne, trideseť pivnyh flašek. Dymet. Mlada devčinka vita nas u stola. Govori ukrajinski, omal vse razumejemo i dogovarjamo se na russkom. "Прошу, ваши паспорти... З Москви? Одколi так добро украïнську розумieте?" Prehodi na russky, govori dobro, ale kògda-nekògda ima trud vozpomneti slovo. Kde je ljvovsky nacionalizm?
Imamo 8-mestnu komnatu na petom uravnju, dokud dòlgo vozhodimo po vuzkomu stupenišču. Naše sosedi sut Poljaki, ktoryh je premnogo vo Ljvove. Vreme je ješče samo 21 časina, i prijateljica Miťaja je nekde v grade. Veče ljudi - interesněje je. To sut Anja iz Kyjeva i dva mladca iz Rosije. Strečamo se v jevrejskom restorane. Toj restoran je jedna od zajmlivosti grada: menu ne ima cen, i posle večerje je treba trgovati se s kelner. Anja kaže že kelneru že ja i Miťaj jesmo syni rosijskyh naftovyh magnatov i grozi se medžunarodnym skandalom. Iztrgovali jesmo za nekaku cenu ješče 5 skljanòk pejsahovki i izpili jesmo za zapoznanje. Naše nove prijateli sut byli v Ľvove 5 dni i obòšli za to vreme vsečo, čo je vysšeje i niže obyčnogo - pokryvy i podzemja. Dòlgo sut nam razkazyvali, kako možno vlezti na pokryv Ljvovskogo Opernogo Teatra. Sut prevesele i prezabavne ljudi, imal sem premnogo radosti provesti veče vremeni s njimi (lepšeje než s Miťajem), ale oni už odježdžali tutdenj železniceju v Černovcy[4]
Objasnjenja